Hemfri Bogart mrzi svabe , kukavice i BARABE ...

San me pokušava uloviti,
podam li se ,
samo ću još dublje utonuti,
Jer cijeli dan je čudan,
Kao omotan u paukovu
mrežu,
fino tkanje u zraku,
sve je jače,i sve se doima čudno,
Kao enigma koja traži
otkrivenje,
Kao lovac koji vrijeba na
plijen.

Plijen to sam ja ,
mala mušica uhvaćena o niti ,
čudne slutnje me more ,
a dva oka zlosutno
promatraju.

Početak je samo izlizano sjećanje, a kraj nesaglediv.
Samo otpust tražim , samo izlaz , prihvaćam ga kakav da je.

Brzi grad. Ravnodušan.
Hodam i upijam .
Poglede , svjetla u polumraku.
Al ono što se čini nije uvijek ono što jest.
Tijelo je iscrpljeno , ali duša pleše.
Fino tkanje sjećanja , u svoj bujnosti i gracioznosti pokreta, lepršavosti balerinine haljine, nošenih vjetrom, strujanjem neobuzdane i slobodne energije .
Upijam njegovu hladnoću. Trnci u cijelom tijelu . Drhtaji i prelaženje mlitavog i fizičkog u snagu duha .
Ono što tijelo prima s neugodom duši godi , ona se hrani time , to je puni .
Puni je strujanje jeke vremena , lijepih sjećanja koji nalikuju slamčici spasa i na prvi pogled ne ulijevaju povjerenje , ali tko se za njih uhvati uvjeri se da su jača od njih samih.
Ja sam se za tu mrežu uhvatila i ona me nosi.
Nakon dugo vremena kroz ravnodušnost okruženja prolazim nošena čudnim mirom dostojanstva i elegancije.
Prvi put hodam uzdignute glave koja stoji na stupovima s kapitelima sreće. Kao hram , mističan , magičan.
Ponovno rođeno Sunce iz sumraka koje kaže da u meni više nema boli i patnje i da je najbliži osjećaj tuzi do kojega ću ikad doći samo poneko razočaranje.
I zato nastavljam upijati svijet oko mene , omamljena čudnim zanosom koji me nosi naprijed.

Stojiš na impozantnoj visini ,
sve gledaš s visoka , stara anemična zgrado,
sve više mi srcu prirastaš .
Mudro šutiš i gledaš , mladost.

Njezinu muku , njezin smijeh.
Prihvaćaš sve , što kažu ,
jer znaš da jednog dana ,
svih će snaći isto,
nostalgja izgubljenih dana.

Nemam više proljetnih čari u tvojem gaju ,
nemam smijeha i šašavih prijatelja ,
nemam sve ono što je ponekad bilo mrsko ,
a nesluteći mi postalo drago.

Samo sjećanja su ostala , slike prijatelja,
čuvaj ih vječno za mene su dragocjena .

www.slobodnifilozofski.com

I nebo pada danas ,
oblaci tište ,
u tišini , i sve je tiše i tiše …

Mrak na ulici ,
Vjetar rashlađuje ,
U tami , i sve je crnje i crnje…

Zaspati na tren , zaspati na dan ,
Zaspati i prespavati samoću ,
Kako bi bilo tek ,
Probuđen Suncem i toplinom ,
Zagrliti ljubav…

Sama sa sobom,
U sumaglici-pragu noći ,
Kao u deliriju,
Slušam tupe udarce suvremenosti.

Kao zakrabuljena u plašt apatije i nemoći
Spram pokreta oko mene,
kao lutka u izlogu
Otporna na bol i izložena pogledima
u svoj statici i plastičnosti života,
podložna jedino nezaustavljivom svijet misli koje stoje u vremenu .
Smrznute- zamrznute.

Ostaju na muku svih vremena
I onih izdvojenih u noći.

samo običan papir ...
prazan kao i sve ,
isprazan kao srušen san ...
Apatija ...
Ništavilo ...
Lažan osmjeh, a zapravo sarkazam ...
Nemam više volje ...
Ni za čim ...
Sve je laž...
Obična , smrdljiva , trula laž!

Susrecemo ih na putu ; ponekad maleni , ponekad veliki , plitki ili duboki - ponori nas zaustavljaju u životu .
Svakodnevna prepreka - prepreka koju treba preci .
Dva su puta .
Put koji biraju ide okolo ...
Vide fizicku prepreku i prolijevaju krv , znoj - trate vrijeme .
Žive sjene - razocaranje.
Put koji biram skok je u ponor .
Najintenzivniji - osjecaj ruba urezanog u stopala , raširene ruke spremne za let , opojni miris smrti - opuštenost , svježina .
Let u neki drugi svijet ,
lagano nagnuto tijelo ...
Gubitak prostora ... u praznini ... sekunde do dna , a put za vjecnost.
i novi ponori - ponori tijela , duše i uma .
Ja vidim Ljepotu , vidim Ljubav ...
Gejine raširene ruke i šiljke koji ce se urezati u mekano meso tijela , .
Sjecanja , pastelno obojena ...
Žamor i hladnoca vode koja prolazi kroz prste ,
Vedro nebo ...
prva ljetnja kiša prolazi kroz pore ,
prvi smijeh i poljubac ...
Sjecanja , krvavo crvena , crna i pljesniva ...
Smrad truleži ,
vrelina pakla ,
Nagriženi obrazi od kiselih suza...
krvave rane - razocaranje ...
Slobodan pad ... u praznini ... sekunde do dna , a put za vjecnost .
Još u tragediji vidim Ljepotu ...
Nisam ja nikakva žrtva ,
ja sam spomenik ...
Neopipljiv , neshvacen , ne tjelesan ...
Ja sam vjetar ...
Moje meso udara dno ...
Skeptici gledaju ...
Pjevaju žalopojke ...
Ja im mrsim kosu ...
Ja sam sloboda koje nemaju ...

svijetla peku oči ...
hladna noć ,
usamljen hladan mramorni kip ...
Glatka koža pogodna za dodire ,
nestala ...
zajedno sa pogledom žudnje ...
Kosa rasprostrta na jastuku ...
čeka , komeša se , očekuje ...
Povratak nježnosti , da
uništi savršenu skulpturu ,
da joj vrati ljudski osjećaj ljubavi...

Ako ti kažem da te volim ,
ako kažem trebam te ,
nastoj nešto poduzeti
i spasiti sve .

Ne želim sve po starom,
ne želim sve ispočetka ,
jer ti znaš to i ja znam
zato ne želim otići.

Tko će ti biti tu da pomogne?
Tko će ti pružiti ruku?
Tko će te uvjeravati kada odlučiš shvaćati?

Prestani igrati svoju igru
jer znam da trebaš me ,
a ti znaš što i ja znam
zato želim ostati .

Odbaci drugo dalje ,
baš sve ,
zažmiri , otvori karte ,
jer sve se vraća kako bumerang ,
prije ili kasnije ...

Želio sam , htio te ,
imati za sebe ,
al osta samo tijelo ,
tragovi kroz pjesme.

Odbaci drugo dalje ,
baš sve ,
dosta je šale ,
kad budeš zvala upomoć kroz magle ,
još ću biti tu ...

Ponekad život , kao mracna soba , propusti neku dugo željenu želju - tracak svjetlosti , da propara svakodnevicu.
Gledam jednu traku svjetla što je u moj svijet kliznula sa prozora ; drugi se stoljecima divljahu tom prizoru govoreci kako nosi nešto božanstveno .
Medutim , meni izgleda bolno ... dobiti željeno da bi ti se nakon toga duplo uskracivalo . Tjera sjene , moje tajne drugove sa pljesnjivih zidova , sa oronulog crvljivog namještaja .
Moji mali demoni , plaši me , uzmicu da je slucajno ne doktaknu ... tu zraku , taj mac svjetlosti - onda hlape.
Ja samo promatram i molim se da se ta zraka ne dotakne i mene jer sam tako dugo živjela u tami , pustoj , teškoj , zatupljujucoj svakodnevici i mucnosti ; spleenu . Više nisam ni sama sigurna gmižu li to samo moje misli uz duge pljesnjivo-zelene zidove , u polumraku i cekaju da budu uništene ili sam pak ja samo jedan demon , jedna misao koja se bori za egzistenciju u ovom cudnom danu , u cudnoj blagodati mirisa truleži , u rijeci vlastite krvi koja tece iz moga srca i zaustavlja se kraj vrata moje sobe .
Ona je razlog zbog kojeg ne razlikujem san od jave - ona koja nikad ne prelazi vrata - granicu moga svijeta i sobe.

hvala za vrijeme radosti ,
za vrijeme smijeha i mudrosti ...
sada odlazite od mene ...
nastupilo je vrijeme žalosti ...
I sve je ovo sarkazam ,
a život samo konac u nečijim rukama ,
da upravlja , nama ,
lutkama...
I šta onda kada se svi snovi ruše ,
i zlokobni vjetar puše ,
uvlači se duboko u svaku poru ...
samo si Ništa zamotano u koru ...
U ljušturi svoga postojanja tražiš smisao ...
A jedino što nađeš je ispraznost svega dosad učinjenog ...
Rupa koja te guta ...
A ti umireš ,
preumoran od dozivanja pomoći ...
a pretrežak da se u nebo vineš ...

evo glupa sam ,
hvata me nostalgija ...
sjećam se našeg djetinjstva ...
I ne znam kamo je nestalo ...
Ne znam kako je propalo...
Kako je od svega ostao ožiljak na srcu ,
razočaranje ,
kamo si ti nestala?
Ne želim ništa od tebe ,
Ništa osim obješnjenja ...
Zašto ...
Zašto ponižavanje , zašto izdaja ...
Želim znati ...
Zar ti je sve bila samo navika ?
Ništa iskreno , ništa vrijedno ...?
Od svih uvijek si me najviše boljela ,
nisi to zaslužila .
Ne spominjem te više ,
ali bijes je u meni , zlobno upire prstom
i smije se ...
smije se ...
smije se nadi da ću dobit objašnjenje ,
smije se jer ionako oprostiti ti ne može ...
Od svega što sam mislila da neće proći ,
ostala je samo rupa u kojoj sjećanja mru ...
I uteg što me vuče dnu ...
Nestani zajedno sa ovom tjeskobnom noći !!!

u daljini buka ,
kreštanje ,
pjev ptice kukavice ...

Za stolom čekam ,
ni sama više ne znam ,
dal da me proguta
crni ponor moje duše ...
ili da stigne ...
da stignem prošlost ,
pokažem karte ...
i da je zapečatim ...
ostavim iza , natopljenu kišom ,
kišom suza , kišom obmana
i praznih uvreda ...

Čekat ću tko zna koliko ,
čekam uvijek ...
a ona ne dolazi ...
pjeva na grani svoju žalopojku ...
o ptico kukavico ...

žalopojku ...
o nestala vremena ...
o nestale moje lutke ...
nestala moći...
skrivaj se iza crnog perija ...
skrivaj svoju gigantnu sitničavost ...
skrivaj svoje mane
u tuđem gnijezdu ...
i plači nad sudbinom ...

crnja je od perija ,
crnja od tvog jezika ...
kukat ćeš sama ...
ptico kukavico

Gledam te iz prikrajka svog sna ...
Tko sam da me primjetiš?
Nitko!
Zaslužuješ bolje.
Ako od treme i progovorim ,
što su moje riječi ?
Ništa...
Samo neugodna buka...
Vrijediš više.
A opet , u jednom trenu , sjetim se ,
Primjetio si me , čuo si me ...
Zašto ?
Ja sam nitko , ja sam ništa ...
Ja sam vječni promašaj ,
ništa više ...
Tijelo boli ...
Pusta sjena koja te prati ...
Možeš ti bolje od mene

„Neću da brinem ,
Ni da se sekiram ,
Priznajem ,
Lagodan život ,
Uvijek biram. „

Sada kad se osvrnem,
U mraku rakve , niti ne protrnem.

Linija manjeg otpora ,
Moja je duga cesta bila ,
Zaobilaznica života ,
Budala vjeruje da je manje opasna.

Budala za sebe ,
Hladna , arogantna ,
Otima , a ne daje ,
Glavu stavlja u visine ,
Ali kurvu osjećaja ,
Potiskuje u dubine .

Kaljuža je puna takvih kao ja ,
Ruke u nebo upiru ,
Glave među koljena guraju ...
Svi su krivi ,
A ponajviše zato što su živi ...

Ne brinem,
Ne osjećam ,
Samo dušom starim ...
A ni za to više ne marim...

U noći ,
Hladnoj ,
Teškoj ,
Odajući poštovanje samoći ,
Slušam odgovore poda od mramora
I beskrajnog umišljenog žamora…

Svaka kapljica ,
Kob moga lica ,
Magla podsjeća me ,
Da pokušavam odgnati
Sjećanje na tebe …

I tako izmorena ,
U svjetla pustog grada uronjena …
Tražim spas ,
U glupostima ljudi moga vremena :
BOLJA SU BILA VRLO BIVŠA VREMENA…

I usamljeni hod ,
Hod po rubu litice ,
Kanjona oproštaja
Prerasta u smijeh
Prošlih naraštaja …

Gledam njihova lica ,
Vrlo živa ,
Pripadnike Novog vala,
Mlade , glazbi predane…
Polovne I nove buntovnike …

I usamljeni hod ,
Hod kroz prazan grad ,
Čujem kao
Pobjedonosni marš …

Valovi ushita ,
Remete more duše …
I da
Njima pridajem smisao …
Asocijaciju sreće ,
Maker sve to bila I iluzija ,
Jer su danas
Svi svjetonazori …
Istrošene vreće…



P.S. jedna starija pjesmica ... i da SRETAN USKRS

Ima dana kada pomislim ,
Život nije ništa do li ne dovršena knjiga ,
Neki luđak ,
Shizofreničar je pisac .

I u ove trapavo napisane stihove ,
Stavlja misli raspamećene junakinje.
Zaplet mu ne valja ,
Previše zlih emocija ,
Pomješani realizam I apstrakcija ,
I stepenice što vode u raj ,
Kraj ,
Okrenute su naopako ,
Ja silazim u pakao.

Mora da je luda stvar ,
Kada ti je Ego par ,
Kad te umjesto u stvarnost ,
Na mjesto luđaka ,
Stavlja u pjesmu kao tragičnog junaka.

Čudan osjećaj ...
Zujanje u glavi , možda od
koncerta , možda
od zlobe ,
licemjernih pozdrava oko mene ...

Misli preslabe da bi bile zapisane,
prejake da bi bile zanemarene ...

Očajnički tražim izlaz,
s ove lude planete ...
Prolaz u neki novi svijet ...
Samo jedan let
preko bezdana,
tvojih crnih bisera,
pružio bi spas
mom tijelu umora ...

Izađi pred mene moj neprijatelju,
ti što se iza ugla skrivaš ,
pod crnim plaštom lažne nade
i promašaja duše jedne mlade.

Izađi pred mene iz mraka , ove
jednosmjerne ulice , iz tihe
i usamljene noći...
Pokaži pod svjetlom baklji svoje
otrovne oči.

Ah , to si samo ti ,
moja sjeno,
moja pratnjo,
moj silovatelju u vječnosti ...
Samo ti brutalni neznanče...
Neshvaćeni mudrače!

Prošlost proganja me ...
Kroz rajske labirinte mogućnosti
do trnja neizvjesne budućnosti.
Samo moja prošlost,
Samo moj savršeni stranac ...

Samo šapat i ništa više,
ostaje nakon zvuka kapi
jesenje kiše.

sav izgubljen od nekog staračkog straha i tuge
pred ogledalom sam optužujem sebe i druge

kao bolesnik pod punom narkozom
ja tonem u neki teški mrak
kao pod nekom dubokom hipnozom
vidim da klonem da nisam jak

ogledalo se brzo krivi
i slutim svoj pregažen lik
i više mi se baš ne živi
ranjeni lav ispušta krik

sve jeseni ko da kucaju kišom na vrata
i stežu me nekom ledenom omčom oko vrata

bliži se kraju propala drama
zavesa pada poslednji čin
glumac će sići sa reklama
u nekoj rupi ljuštiće džin

ogledalo se brzo krivi
i slutim svoj pregažen lik
i više mi se baš ne živi
ranjeni lav ispušta krik

ni ispovest nema mesta da bude i stane
sve govori samo noć može meni da svane

hej režiseri te moje zle sreće
ja honorara se odričem svog
više mi ništa pomoći neće
ni psihijatar ni lažni bog

ogledalo se brzo krivi
i slutim svoj pregažen lik
i više mi se baš ne živi
o ranjeni lav ispušta krik

samo magla me dodiruje ...
budi samo obris , sjećanje
a i to nestat će

negdje , tko zna gdje
misli srest će se
negdje , dušu svijeta dotaknut će


ma znam da tvoju nikad dotakla nisam
al' to zloba nije bila
samo sjetan prizvuk boli
boli koja proći neće
jer zauvijek trag svoj ostavit će ...
negdje , tko zna gdje

empty rooms , empty beds ...empty promises , just the echo in the cold november wind...forgotten ... We all fall into the unknown ...
"...Northern lights flashed by
And then they were gone
And as old stars would die
So the new ones were born

And ever on I sailed
Celestial ways
And in the light of my years
Shone the rest of my days..."

"...The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ..."

Thoughts passing through my mind ... in a rush ... not strong enough to be written ... not weak enough to be ignored ...

"...Here come the Comedians
Look at them smile...
Words dissemble
Words be quick
Words resemble walking sticks
Plant them they will grow
Watch them waver so..."


"...The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ..."

Sacrifices with no sence ... crimes equaled with an act of love ... wishful an' yet sinful ...


"...The next best thing is you next to me, all through the night
Pull all the shades down
Put your heart next to mine
Tonight give me a chance to feel heaven just one more time...
Honey I'll set you free ..."


"...The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ..."

The reminders ... the scars on your body , mind and soul ... they just flow through their sight ... and they are blind ...

"...Every cut that heals reveals a scar that you can never hope to hide
All the pain that you restrain keeps building up deep inside
If you think you're above it then it's you my friend that I implore
You've got to walk before you run
See the night before dawn
Before you pull yourself off the floor..."

"...The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ..."

We will die , oh yes ... will die ... go rotten in the cold dirt in the ground ... forgotten with our thoughts ...


"...I was laid upon the grave by a preacher's hand I cannot lie
And, I forsake the many vows I made to be with you tonight
Could you be the salvation cause I never felt like this before
And, could you lend me your hand because I'm falling back on the floor..."

"...The time you wait subtracts the joy
Beheads the angels you destroy
Angels fight, angels cry
Angels dance and angels die ..."

If I could only find the words then I would write it all down
If I could only find a voice I would speak
Oh it's there in my eyes so can't you see me tonight

C'mon and look at me and read 'em and weep

( the notes are taken from the songs of these bands : The doors , Meat Loaf , Foreigner ... white parts were written by me except the last lines written in Italic ( by Meat Loaf - Read em and weep... )